OSNIVAČ NANBUDO VJEŠTINE
Četvrtak, 25 Studeni 2010 13:53

Priče o dalekoistočnim borilačkim vještinama nerijetko se započinju životopisima njihovih osnivača, utemeljitelja ili pak živućih nasljednika. Nanbudo je relativno mlada borilačka vještina koja u jednome liku, točnije u jednoj osobi, sjedinjuje spomenute tri uloge. To je, zapravo, jedna od rijetkih borilačkih metoda koja ima živućeg osnivača (doshu). Yoshinao Nanbu, osnivač nanbudoa i sankukai škole karatea, rođen je 1943. u Kobeu, u regiji Kansai, u vrijeme kad su japanske borilačke vještine u Europi bile gotovo nepoznate (osim judoa i mnogobrojnih stilova karatea). Doshu Nanbu rođen je u okružju koje je bilo, u borilačkome smislu, iznimno plodno. Njegov otac bio je poznati judoka, instruktor u obližnjoj policijskoj školi, a njegov djed je nosio naslov poznatoga sumotoria (Yokozuna). Nanbuov borilački put, stoga, započinje učenjem judoa u očevoj školi, a ubrzo potom, po ulasku u obližnju školu, postaje učenikom kendoa, točnije tradicionalnoga kenjutsua. Prije fakulteta mladi Yoshinao upoznao se s osnovama kobudoa i klasičnoga kobujutsua, drevne japanske vještine borbe oružjem. S punih osamnaest godina upisuje Sveučilište ekonomskih znanosti u Osaki, na kojemu, privučen tradicionalnim vrijednostima "duha budoa", počinje učiti modernije borilačke sustave, karate i aikido. Ubrzo postaje učenikom senseia Chojiroa Tania (8. dan) koji je podučavao shitoryu karate. Ponajviše zbog svoje odlučnosti, Yoshinao postaje kapetan sveučilišnoga karate tima i 1963. osvaja titulu studentskoga prvaka Japana, pobijedivši na velikom natjecanju u kojem je sudjelovalo više od tisuću ponajboljih japanskih boraca. Mladi Nanbu na tome je natjecanju pobijedio poznatog japanskog majstora Ahiyamu i odmah stekao zavidan ugled u međunarodnome svijetu budoa. Iste godine dobiva 4. dan u tradicionalnome japanskom karateu. Njegovi planovi za budućnost bili su jasni – proširiti borilačke vještine i ideju tradicionalnih vrijednosti budoa. Priliku za ostvarenje svojih ciljeva pružio mu je francuski karateka sensei Henry Plee, jedan od najpoznatijih majstora i promicatelja tradicionalnih japanskih borilačkih vještina u Europi, koji danas nosi najvišu titulu u tradicionalnome japanskome karateu izvan Japana (10. dan).

Godine 1964. Yoshinao Nanbu stiže u Europu, u francuski dojo Montagne Sainte-Genevieve, kao vrhunski natjecatelj i vješt karate trener, koji će ubrzo razviti vlastiti sustav i školu karatea, sankukai. Ubrzo postaje kapetanom karate tima Francuske te osvaja mnoga europska prvenstva i kupove. Legenda kaže da je na svako natjecanje nosio tanto (nož) kojim bi počinio seppuku (harakiri) u slučaju poraza. Nikad nije izgubio! Godine 1968. majstor Nanbu vraća se u Japan. Upravo te mu je godine sensei Tani povjerio dužnost promicanja shukokai škole karatea u Europi. Već tada Yoshinao Nanbu predstavlja vlastitu ideju o tenshinu, tehnici izmicanja s linije napadačeva napada, koja bi trebala zamijeniti "tvrde" karataške blokove, a koja će postati ključna za formiranje sankukai karatea i nanbudoa kao sustava "mekih vještina" (jutai jutsu). Zbog koncepcijskih neslaganja sa svojim dugogodišnjim učiteljem, Nanbu napušta Tanijevu shukokai školu i metodu te osniva vlastiti stil, koji naziva sankukai karate. Sankukai se munjevito širi svijetom i predstavlja revolucionarnu karate školu. Godine 1976, uvijek egocentrični i kontroverzni majstor, dolazi u sukob u svojoj vlastitoj sankukai organizaciji koja se najprije cijepa na dva dijela, a potom je Nanbu potpuno napušta, a nastavljaju je majstori poput Ryozo Tsukade i Jean Frenetta. Nanbu se pak povlači u prirodno okružje Cap d'Aila gdje, u potpunosti izoliran, ostaje do 1978. godine, kada napokon predstavlja nanbudo široj javnosti, demonstracijom pred kneževskom obitelji Rainer u Monacu.

Od toga se trenutka, koji se može smatrati i "rođendanom" nanbudo vještine, nanbudo, kao borilački ili energijsko-terapeutski sustav, te kao moderni borilački šport, razvijao se u mnogim zemljama. Posebice športski razvitak omogućuje širenje i prepoznavanje nanbudoa kao neagresivnog atraktivnog borilačkog športa za one koji ne preferiraju sirovu snagu i puni kontakt. No ono što je ponekad beneficija postojanja živućeg osnivača, postaje teret i ograničenje širenju i razvitku nanbudoa u svijetu. Nanbu nakon kasnih devedestih, a posebice nakon 2000. godine, počinje zanemarivati športski aspekt nanbudoa i sve se više okretati rekreativnom načinu vježbanja. To dovodi do velikog nezadovoljstva športskih nacija uključenih u Svjetsku nanbudo federaciju, te kao i 1976., 2010. ponovno dolazi do cijepanja Nanbuove organizacije na dvije federacije: WNF koja nastavlja s rekreativnim vježbanjem isključivo vještine koju Nanbu konstantno mijenja i redefinira, te na INF (Međunarodnu nanbudo federaciju) čiji su ciljevi razvijati moderan borilački šport (kakvim ga je Nanbu kreirao 1978), u duhu i po načelima suvremenog olimpizma.